Bővebb ismertető
Ne bih mogao obmanjivati da eu protu-maciti delo jednog umetnika Bernarda Buffeta (Bernar Bife), kome se divim: njegov Pa-riz nije moj. Cetrdeset godina nas razdvaja, i zato sto sam upoznao necovecno vreme u kojem je on porastao, u kojem je osetio da se u njemu javlja potreba da reprodukuje vidljive stvari, ne mogu zaboraviti ono sto je prethodilo toj epohi bede i pritiska: jedan Pariz i te koliko nezniji, cak i kad je rav-nodusan, jedan Pariz koji je govorio prola-zniku i koji mu je omilio bilo da je ovaj stanovao u njemu, bilo da je u njemu ro-den ili da je dosao u njega, bilo da je u njemu bio srecan ili da je pretrpeo udarce sudbine. Ovo prisno prijateljstvo Pariza sa onima koji mu daju zivot poceli su pisci i slikari (slikari prvi) izrazavati u XVIII veku. Pre tog veka slika Pariza sluzi kao pozadina vrteskama, sastancima pod vedrira nebom, ili cak pokol j ima kao sto je onaj vartolomejski na jednoj slici Françoisa Du-boisa (Fransoa Diboa) na kojoj se vidi kako hugenote bacaju sa prozora, veSaju na ve-sala, kolju, bacaju u vodu, dok u daljini, na brezuljku Monmartr, stoji jedan mlin ne-pokretnih krila na tihom nebu. Ovi istorijski prizori, srecom, ustupaju svoje mesto trgo-