Zrcalo [antikvár]

ZRCALO Branka je fantasticna, zbilja fantasticna, ali kod predstavljanja nije moguce mimoici njenu mamu, tetu Paulu, koja tu fantastic-nost kvari na sve moguce i nemoguce naoine. Dakle, ona je gro-zna! Uvijek je u kucnoj haljini i s velikim uvijacima na glavi, uvi-jek je tako zapovjednicki raspolozena (vice: »Brankaaa, moras to uciniti!«) i uvijek s jednim okom prisutna u drvarnici, u dvori-stu, na stubistu, bas svugdje gdje nam Branka treba. I uvdjek je upreze u kojekakve sporedne poslove, samo da nam pokvari po-sao, krasan posao kojim se bavimo u slobodno vríjeme. — Brankaaa! — vice iz sobe teta Paula cim se Branka pocne spremati na sastanak. — Hej, Brankaaa, jesi li pokupila prasinu s regala? Branka zaustavlja usuljani korak u predsoblju i zakoluta, div Ije zakoluta ocima: k vragu! k vragu! — Prekjucer sam sredila dnevni boravak — grize Branka do-nju usnu a i prsti joj se znoje u prostranom dzepu crvene vje-trovke. — Prekjucer? — ne popusta majka. — A danas? Zar mislis da cemo danas imati sluskinjuuu? Osim togaaa, netko je pre-vrnuo posudu sa cvijeceeem — Igor! — vrisne Branka. — Igor?! — cudi se mama. — Da mama — pokusava se braniti Branka izmedu placa,